Šta je insulinska rezistencija, simptomi, test lečenje i jelovnik po danima
Poznato je da endokrini pankreas luči materiju koja se zove insulin, i koja ima efekat da reguliše nivo šećera u krvi, preko receptora u jetri i mišićima.
Kada dođe do poremećaja u lučenju insulina, te se u krvi nalazi visok nivo glukoze, takva stanja se nazivaju preddijabetesno stanje, te dijabetes melitus tip jedan i dva.
Međutim, onda kada insulin postoji u dovoljnoj količini i izlučuje se normalno, ali na njega ne reaguju receptori, to je stanje koje se stručno naziva insulinska rezistencija.
Kako nema reakcije i vezivanja insulina za receptore na ćelijama pre svega jetre i mišića, to nema ni ulaska glukoze u njih.
Organizam od strane ćelija dobija signal da nema dovoljno insulina i on se dodatno stvara i izlučuje iz pankreasa, iako ga zapravo već ima dovoljno ali ne može da ostvari efekat jer nema povratne reakcije receptora.
Stanje koje u ovakvoj situaciji nastaje naziva se hiperinsulinemija, te i dovodi do čitavog niza poremećaja na nivou opšteg metabolizma.
Insulinska rezistencija koji su osnovni uzročnici i faktori rizika za nastanak
Kako je napred i navedeno, insulin jeste hormon koga izlučuju takozvane β-ćelije endokrinog pankreasa, te je njegova dominantna uloga da reguliše nivo glukoze u krvi.
Deo šećera koji se putem insulinskih receptora a posredstvom insulina ubacuje u ćelije, one koriste kao hranu za stvaranje energije.
Na dalje se jedan procenat unetog šećera deponuje u ćelijama, te se stvaraju rezerve u formi glikogena, koje se kasnije određenim procesima koriste kao izvor energije ili se pretvaraju u masti i belančevine.
Neosporna je činjenica da svaka osoba može da razvije insulinsku rezistenciju, a stručnjaci smatraju da zapravo svako ima jedan stepen rezistencije na insulin, samo je pitanje u kojoj meri i da li su se razvili simptomi.
Kao faktori rizika za nastanak insulinske rezistencije, navode se pre svega veliki stres, upotreba kalorične i nezdrave hrane, rafinisanih šećera i gaziranih pića.
Generalno je u svim navedenim situacijama potrebno da se izluči više insulina nego normalno, da bi se sav uneti šećer razložio, pa se opterećuju receptori na ćelijama, i organizam tada postepeno i razvija insulinsku rezistenciju.
Insulinska rezistencija – najznačajniji uzroci nastanka
– nasleđe odnosno genetska predispozicija – ako je jedan ili oba roditelja imao dijabetes ili insulinsku rezistenciju, veliki je rizik da će i potomstvo imati isti problem;
– određene grupe lekova, kakvi su kortikosteroidi, mogu biti uzrok nastanka insulinske rezistencija, naročito u dugoročnoj terapiji;
– postojanje takozvanog metaboličkog sindroma je važan faktor za nastanak oboljenja;
– gojaznost u predelu struka i stomaka;
– visok nivo holesterola i triglicerida u krvi;
– ateroskleroza i visok krvni pritisak;
– bolesti jetre i pankreasa;
– hronični stres;
– fizička neaktivnost i sedeći način života;
– teške hronične bolesti, infekcije i inflamacija;
– trudnoća.
Kako prepoznati insulinsku rezistenciju i koji su njeni osnovni simptomi

Dešava se dosta često da se u ranim fazama insulinske rezistencije ne javljaju nikakvi klinički znaci i simptomi, pa je ta asimptomatska faza vrlo opasna i rizična, pa i kako se stručno kaže podmukla faza bolesti.
Pod posebnim rizikom su one osobe koje ne idu na redovne provere nivoa glukoze u krvi, te mogu da imaju rezistenciju na insulin koja nije manifestna kroz simptome ali koja traje već godinama.
Smatra se da su klasični simptomi insulinske rezistencije slični onima kod dijabetesa, a oni pre svega podrazumevaju stalnu glad, stalnu žeđ, noćno mokrenje i to je trijas poznat kao 3P – polifagija, polidipsija i poliurija.
Od simptoma insulinske rezistencije je važno pomenuti i nastanak trnjenja i mravinjanja na koži ekstremiteta, kao i noćno mokrenje i tamne mrlje na koži poznate kao acantosis nigricans.
Prateći ali dosta često zanemaren simptom insulinske rezistencije jeste osećaj stalnog umora i malaksalosti, koji ljudi povezuju sa brzim tempom života i na njega ne obrate pažnju na vreme.
Insulinska rezistencija je stanje koje je veoma opasno jer može da dovede do nastanka srčanog i moždanog udara, ako se problem ne otkrije na vreme, jer se cišak glukoze iz krvi pretvara u masti.
Takođe vremenom može zbog glikozurije koja je permanentna da dođe i do teškog oštećenja funkcije bubrega.
Dijagnoza i lečenje insulinske rezistencije
Veoma je važno da se pre svega ostalog redovno kontroliše krvna slika i da se proveravaju referentne vrednosti glukoze u krvi, koje ukazuju na stanje normalnog nivoa, kao i na ono koje se zove preddijabetesno stanje i sindrom insulinske rezistencije.
Dakle u dijagnostici je važno da se najpre proveri nivo šećera u krvi natašte (nakon osam sati gladovanja), koji normalno treba da iznosi manje od 100 mg/dl.
Preddijabetesno stanje u koje se ubraja i insulinska rezistencija, ima vrednosti nivoa šećera u krvi natašte između 100 i 125 mg/dl.
Provera nivoa šećera u krvi dva sata nakon obroka je takođe važna, i normalne vrednosti treba da budu do 11,1 mmol/l.
Insulinska rezistencija test – kako se proverava?
Noviji i veoma važan test za procenu postojanja insulinske rezistencije jeste takozvani A1C test, koji služi da proceni nivo glukoze u krvi u prethodna dva do tri meseca, i normalne referentne vrednosti su manje od 5,7%.
Kada postoji stanje pred dijabetes ili insulinska rezistencija, onda su vrednosti A1C testa između 5,7% i 6,4%.
Po pitanju lečenja za insulinsku rezistenciju, postoji medikamentna i nemedikamentna terapija, odnosno uptreba lekova uz nužnu promenu načina života i ishrane.
Naime, kada su u pitanju lekovi koji se koriste za lečenje insulinske rezistencije to su – metformin; akarboza; tiazolidindioni koji imaju uz prednosti i neke neželjene efekte po srce i jetru i bubrege.
Medikamentna terapija nema efekta ako se ne promeni i sam način života, pa je pšreporuka da se smanji stres, da se reguliše telesna težina posebnom dijetom, kao i da se proimeni način ishrane.
U svakodnevnu ishranu je potrebno uvrstiti što više voća i povrća, ali i mlečnih proizvoda i žitarica, ribe, pilećeg nemasnog mesa i orašastih plodova.
Insulinska rezistencija ishrana – jelovnik
Veoma je važno da se svakodnevna ishrana kod insulinske rezistencije bazira na unosu svežeg voća i povrća, te da kalorijski unos bude strogo kontrolisan.
Pre svega je važno da se u ishrani nađu i makro i mikronutritijenti, ali da kalorije ipak uvek budu poreklom iz belančevina a ne iz masti ili šećera.
Međutim, sasvim je pogrešno predubeđenje da kod insulinske rezistencije ne treba uopšte da se vrši unos ugljenih hidrata, već zapravo njihov nivo treba da bude takav da oni ne budu dominantan izvor kalorija odnosno energije.
Preporuka jeste da oko 40% ukupnog kalorijskog unosa bude poreklom iz belančevina, jer su one značajne za izgradnju mišićne mase, a samim tim se povećava i nivo receptora za insulin.
Belančevine sa druge strane jako postepeno podižu nivo šećera u krvi i preporučuju se kao deo dijete kod insulinske rezistencije.
Zdrave masti treba da čine oko 20-30% kalorijskog unosa na dnevnoj bazi, a takođe i ugljeni hidrati koji treba da čine oko 30% kalorija potrebnih organizmu.
Insulinska rezistencija – namirnice koje se mogu kombinovati i koje su preporučene
– jaja;
– laneno seme;
– chia semenke;
– kokosovo i maslinovo ulje;
– orašasti plodovi;
– avokado;
– morski plodovi i riba (pre svega losos i tunjevina);
– sveže voće i povrće;
– nemasno meso – piletina; ramstek; teletina; juneći but; svinjski but);
– mlečni proizvodi sa niskim procentom mlečne masti;
– proizvodi od soje;
– integralne žitarice.
U savetu sa nutricionistom, potrebno je da se napravi jelovnik po danima koji sadrži kombinaciju svih neophodnih materija, kako bi se insulinska rezistencija držala pod kontrolom, te uz lekove i nivo šećera doveo na optimalne vrednosti.
Primer jednog jelovnika preuzetog sa sajta Prof. dr Vesne Dimitrijević Srećković
Profil autora
- Nutricionista i veliki entuzijasta po pitanju teme - zdrav život i životne navike. Nadamo se da ćemo i vas motivirati da krenete da živite zdravije.